ANKETA PLESNOJ PUBLICI
2003.

Područje ljudskog djelovanja koje nam je poznato pod nazivom kultura vrlo je široko. Život kulture, unutar čega spada i život umjetnosti, u mnogo čemu direktno ovisi o stavu društva prema njoj. Oni su sastavni djelovi svakog društva te mu služe kao odraz za prepoznavanje samog sebe. Tako se često govori o «kulturi življenja» nekog društva, o «kulturnim potrebama» jedne sredine, o «kulturnim manifestacijama» u svrhu međunarodne prezentacije neke zemlje, o važnosti sačuvanja «kulturne baštine» jednog društva, pa sve do pojedinaca koji se «ponašaju kuturno» ili samo tako izgledaju.
 
Unutar velike cjeline kulturnih djelatnosti, odlučili smo se pozabaviti malim ali po svemu sudeći vrijednim segmentom koji se zove suvremeni ples. Irma Omerzo, plesač i koreograf suvremenog plesa i Ivan Jergović, profesor sociologije i filozofije, inicijatori su projekta umjetničke organizacije MARMOT «Anketa plesnoj publici».
 
Suvremeni ples se još uvijek bori za svoje društveno priznanje kako bi postao ravnopravni član svakom drugom umjetničkom izričaju kao što su dramski, baletni, operni, likovni, filmski, itd. Problema i prepreka ima mnogo. Moglo bi se reći općenito da je nedvojbeno da ona djelatnost za koju muška populacija nije većinski zainteresirana teže dobiva društveno priznanje. Moglo bi se reći da su aktivni plesači u prosjeku vrlo mladi (izmedju 20 i 30 godina), što znači da je teže postići svijest i aktivizam u borbi za afirmaciju vlastite profesije. Moglo bi se reći da je sudbina suvremenog plesa u rukama same kulturne politike i njihovih djelatnika na odlučujućim funkcijama koji su često daleko od kulturne zbilje i konkretne problematike suvremenog plesa.
 
Kako je riječ o vrsti scenskog izraza koji postoji samo u trenutku njegovog izvođenja, dešava se da on ima svrhu jedino ako ga netko u tom trenutku gleda tj. ako ima svoju publiku. Svi već znaju da suvremeni ples ima svoju publiku koja redovito prati sva ponuđena plesna događanja, od festivala, gostovanja pa do domaćih plesnih produkcija. I unutar plesnih krugova stalno se spominje problem malobrojne publike, a to je i učestali razlog nepovjerenja kazališnih kuća oko produkcija plesnih predstava. To nas je potaklo da pokušamo razjasniti u čemu je zapravo problem publike koja prati suvremeni ples i kako naći način konstruktivno rješenje u bliskoj budućnosti.
 
Cilj istraživanja bila je namjera da ustanovimo osnovna obilježja publike suvremenog plesa, kako bi mogli odgovoriti na pitanje kakav je odnos publike i suvremenog plesa.
 
Istraživanje smo proveli u razdoblju od listopana 2002. do veljače 2003. godine u Zagrebu. Namjerno smo htjeli izbjeći festivale za koje smatramo da nemaju isti problem publike jer su u trendu pa je stoga, bez obzira na brojnost, teže detektirati stvarnu zainteresiranost publike isključivo za suvremeni ples. Odlazili smo, bez posebne selekcije, na većinu događanja suvremenog plesa u tom razdoblju (predstave: Coora, Solo Me, Meni ti to nije baš…, gostovanje portugalske plesne scene, te jedna dječja plesna predstava Ogledalo) i zamolili posjetitelje da nam popune anketu od dvanaest pitanja neposredno nakon pogledane predstave. Na anketu je odgovorilo 426 ispitanika, koji čine sustavni uzorak za ovo istraživanje. Analiza rezultata provedena je deskriptivnom statističkom obradom a njezini rezultati pokazat će nam stanje u ispitanoj populaciji.
 
Od ukupnog broja ispitanika 74% su žene i 26% muškarci što je samo potvrdilo našu predpostavku da su žene zainteresiranije za suvremeni ples od muškaraca.
 
Među posjetiteljima, onih do 18 godina života bilo je samo 7% što je zabrinjavajuće malo jer je upravo tinejđerska dob pogodna za razvoj kulturnih potreba i stavova tj. stvaranje buduće publike. Zanimljivo je naglasiti da je starijih od 33 godine života bilo 27% što dokazuje da suvremeni ples ne interesira isključivo mlade ljude. 38% ispitanika bilo je u razredu od 18-26 godina žjivota, a 28% u razredu od 26-33 godina života.
 
U raspodjeli prema zanimanjima jasno je da su studenti bili najbrojniji sa ukupno 36%. U kategoriji starijih od 33 godine života (koji čine 27% od ukupne populacije ispitanika), važno je naglasiti da ih 46% ima višu ili visoku stručnu spremu. Zanimljivo je također spomenuti da je nezaposlenih i umirovljenika među publikom bilo 10%, što znači da niti ta kategorija ispitanika nije od zanemarive važnosti za suvremeni ples. Iz navedenih podataka također zaključujemo da suvremeni ples pobuđuje interes u obrazovanijoj populaciji.
 
Od ukupnog broja ispitanika, 18% ih se izjasnilo da pripadaju u grupu umjetničkih znimanja (zanimanja vezan uz filmsku, kazališnu, glazbenu, likovnu, itd. umjetnost). Podatak da je svega 1% ispitanika za predstavu saznalo od samih izvođača opovrgava mišljenje da, ionako, samo ljudi iz iste profesije sami sebi dolaze na predstave.
 
Informaciju o predstavi 65% posjetitelja dobilo je od prijatelja ili bliske osobe, a tek 13% ispitanika saznalo je za predstavu iz tiska, što pokazuje kako mediji nesustavno prate suvremeni ples i kako, u stihijskom prikazivanju plesnih predstava bez stalnog mjesta za takve izvedbe, u gradu najbolje funkcionira sistem usmene predaje informacija. Zato se najčešće i dešava da predstava prestane biti izvođena prije nego što se glas o njoj proširi do potencijalne publike.
 
Od ukupnog broja, 75% ispitanika su oni koji uz posjećivanje plesnih predstava posjećuju i druga kulturna zbivanja (dramske predstave, kino, koncerte, izložbe) iz čega zaključujemo da je velika većina publike plesnih predstava sačinjena od ljudi koji imaju stvarne kulturne potrebe te da je ples samo jedan od načina zadovoljavanja njihovih kulturnih «apetita». Tome valja dodati podatke da je 72% ispitanika kao razlog dolaska na predstavu navelo stvarni interes za suvremeni ples te da mu većina posjetitelja daje potpunu umjetničku samostalnost. Stoga ne možemo više negirati zainteresiranost za ples u Zagrebu.
 
Očekivanja publike i njihova ocjena predstave bila su posljednja dva pitanja. 64% ispitanika smatra da je od predstave dobilo ono što je i očekivalo dok je 18% očekivalo puno više tj. ostali su razočarani nakon pogledane predstave, a 18% ih je ugodno iznenađeno jer su dobili puno više nego što su očekivali. Takvi podaci svjedoče o stabilnosti plesne publike za koju se pretpostavlja da će i ubuduće doći na ponuđene predstave.
 
Kad su ispitanici ocjenjivali pogledanu predstavu ocjenama od 1 do 5, vrlo dobru ocjenom dalo je 39% ispitanika, a izvrsnu 37%. Ukupna prosječna ocijena posjetitelja je 4,1 za odgledanu predstavu. Zanimljivo je istaknuti kako je najstrožija skupina ocjenjivača bila skupina od 26-33 godine života, koja je u prosjeku ocjenila pogledanu predstavu sa 4,02 dok je skupina do 18 godina života ocjenila pogledanu predstavu prosječnom ocijenom 4,45 (premda treba uzeti u obzir da je tu dobnu skupinu predstavljalo samo 29 gledatelja).
 
Za kraj razultata treba još samo navesti činjenicu da 78% ispitanika smatra da je ponuda plesnih predstava unutar ponude kulturnih događanja u gradu Zagrebu slaba.
 
Iz prikaza dobivenih rezultata možemo zaključiti da je suvremeni ples ima svoju publiku koja je raznovrsna po životnoj dobi, koja je obrazovana, koja ima svoje kulturne potrebe, koja je za ples zinteresirana, koja bi pratila i više plesnih događanja da ona postoje, koja ples smatra ravnopravnim umjetničkim izrazom sa ostalima, koja je sposobna kritički ocijeniti kvalitetu ponuđene predstave, koja je zrela i stabilna te zna što želi kada ide gledati plesnu predstavu.
 
Ta ista publika nema kontinuitet plesnih događanja van festivala, nije dobro informirana o onom što se dešava u gradu, ne zna gdje bi mogla pogledati plesnu predstavu jer takvo mjesto ne postoji u Zagebu, i nitko se ne brine da postojeće vrijednosti i kriterije u ovakvim čudnim uvijetima teško stečene publike prenese na mlađe generacije. Bez rada na senzibiliziranju nove publike, brojnost se ne može povećati, a kritički pogledi na plesni izraz neće više postojati jer mladi idu za onim što im društvo nudi i kakve im vrijednosti nameće kao prihvatljive.
 
«Što i kako dalje sa suvremenim plesom?», bila bi zanimljiva tema budućeg istraživanja za koje bi bilo lijepo da ne ovise samo o dobroj volji i entuzijazmu samih autora.
 
Irma Omerzo i Ivan Jergović